Moj internet dnevnik
Zločesto Prase
Prasence..
  • Zločesto Prase leti svijetom i bori se protiv zlikovaca.
    Ne boji se nikoga.
    Ono je ultra-heroj.
    Supermen je prema Prasetu obična tetkica.
    Lois Lane voli Prase.
    Svi vole Prase.
    Prase je općevoljeno.
O Prasetu uživo..
  • Prase je opasno u borbi jedan na jedan.
    Prase je opasno u borbi jedan na mnoge.
    Prase je nepobjedivo.
    Chuck Norris se Prasetu obraća sa Vi.
    Prase zna sve, o svakome.
    Prase je prebilo Batmana.
    Prase je univerzalno opasno.
    Lex Luthor ima noćne more o Prasetu.
Anketa
Koliko volite Srebrnu Svinjicu?





Prasetova garda

  • Prasetova Garda
    u svemu sluša Prase i izvršava njegove zadatke.

    Ako netko skrivi nešto Prasetu, Prase će za odmazdu poslati nekoga iz Garde nenadjebivih da ga nauči lekciju.

    Svi smrtnici plaču nakon što im Garda nenadjebivih pokaže pravi put, Prasetov put.

  • Harry
    Harry
  • Norris
    Chuck Norris
  • Wallach
    Eli Wallach aka. Ugly
  • Rocco
    Rocco
  • Mitchum
    Mitchum
  • Spartak
    Spartak
  • opis slike
    Ben Hur
  • opis slike
    Clark Gable aka. Švaler
  • opis slike
    Bronson
  • Conan
    Konan
  • Sipowicz
    Sipowicz
  • “The uncontested absurdities of today are the accepted slogans of tomorrow. They come to be accepted by degrees, by precedent, by implication, by erosion, by default, by dint of constant pressure on one side and constant retreat on the other - until the day when they are suddenly declared to be the country’s official ideology.” — Ayn Rand
Blog
ponedjeljak, travanj 18, 2011

U Faizabad sam sletio pred sumrak. Andreas me dočekao sa svojim džipom, Mercedesom G klase. Neke stvari čovjek jednostavno mora poštovati. 

"So, welcome to Faizabad International Airport!", rekao je smijući se i pokazujući znak na kojem je bijelim slovima na plavoj podlozi pisalo: "FIA - Faizabad International Airport".

Naslov, kada čovjek razmisli, ne može biti luđi.

Sletna pista izgrađena je još za vrijeme Sovjeta, a sastoji se od metalnih ploča koje su zavarene zajedno. Metal se u međuvremenu raspao i popucao, pa je sve puno rupa, s komadima čelika koji strše iz piste. Prilikom slijetanja avion se tresao kao da rula po makadamu. Piloti mrze ovaj aerodrom. I aerodrom mrzi njih. Što se piste tiče, ona samo želi zasluženu mirovinu.

Zgrade aerodromske uprave ne postoje, jer uprava ne postoji. Tu je pista i ništa više. Nema nikakvog sustava navođenja, slijeće se samo ako je vidljivost dovoljno dobra da pilot može vidjeti pistu i prostor ispred sebe. Dvije nadstrešnice od sušenog blata i pruća služe kao čekaonica i to je, osim piste, jedina infrastruktura zračne luke. Pretpostavljam da negdje postoji i poljski zahod, ali nisam ga vidio.

Nijedan međunarodni let ovdje nikada nije našao svoje odredište, osim ako računamo sovjetsko dopremanje naoružanja za vrijeme rata 80-ih kao međunarodni promet.

PRT kamp (Provincial Reconstruction Team, objasnit ću taj pojam kasnije) je u neposrednoj blizini sletne piste, niti dvije minute Andreasovim Mercedesom.

Moja funkcija ovdje je da budem zamjenik civilnog šefa PRT-a. Taj šef je pak trenutno na odmoru, a trebao bi se vratiti sljedeći tjedan. Andreas je na poziciji njegovog zamjenika u odnosu na njemačko ministarstvo vanjskih poslova.

Kada smo stigli u kamp, dan se bližio kraju.

"Kada zađe sunce bit će crno kao u jami. Morat ćemo se malo požurit da ti pokažem glavne stvari prije mraka. Vidjet ćeš o čemu govorim.", rekao mi je dok smo hodali prema mojoj sobi, odnosno mom kontejneru, da ostavim stvari.

Kontejner kao pojam možda zvuči puno gore nego što doista jest. Radi se o dvadesetak kontejnera spojenih u jednu zgradu. Obloženi su debelim čelikom, a hodnik je dodatno ojačan i služi kao sklonište u slučaju raketnog ili sličnog napada.

Moja gajba ima nekih 15ak kvadrata; krevet, radni stol, dva ormara, frižider i televizor, kojeg sam jednom upalio i ugasio, potvrđujući nehotično sam sebi da smo taj medij i ja izgleda zauvijek završili našu romansu. Nitko nije unutra boravio već tri mjeseca i mjesto izgleda kao da je pustinjska oluja prošla kroz njega.

Pregledali smo strateške točke kampa u petnaestak minuta (sve je zaista blizu), a zatim sam se vratio u sobu da stignem očistiti krevet od pijeska  i pripremiti ga za spavanje, da se ne moram borit s time kasnije. Raspakirat ću se sutra, nakon što počistim sve.

Dogovorio sam se s Andreasom da me pokupi u 19 h, pa da odemo do P8, glavnog caffe bara/diska u bazi. Mogli bismo reći i jedinog, ali ne budimo cjepidlake.

* * * * * * *

U 19:00 svake večeri oglasi se sirena u bazi. Radi se o testu uređaja, ali ustvari se time označava trenutak nakon kojeg se smije kupovati alkohol u P8. Povorke hodočasnika krenu prema baru gotovo istovremeno sa zvukom sirene.

Ponuda u P8 je izvrsna, uzmemo li u obzir gdje se nalazimo. Desetak ili više vrsta piva, uključujući neočekivane prvake poput Paulanera, Erdingera i Corone. Nekoliko vrsta vina također. Žestica ipak nema.

Disko kugla se postojano vrti na stropu, a na video-zidu nižu se spotovi mahom popa, uključujući i neizbježne hitove Abbe, kao ipak mesijanskog zvuka europske disko mitologije.

Četiri-pet žena je također prisutno i dobijaju pažnju o kakvoj doma mogu samo sanjati. Pretpostavljam da promiskuitetne žene mogu u vojnoj bazi u Afganistanu imati provod života. Ipak, da ne bi bilo sve tako bajno za njih, seks među vojnim osobljem nije dozvoljen. Nije stvar u povezivanju tih dvoje ljudi, koliko u činjenici, u uvjetima seksualne oskudice neizbježnoj, da tada lako dođe do razimirica i fizičkih okršaja baziranih na onoj staroj "ja sam ju prvi vidio".

Poznavajući ljudsku prirodu, pretpostavljam da za tu zabranu, iako ozbiljnu, postoje načini jednostavnog zaobilaženja. Ili, da se bolje izrazim, nadilaženja.

Tu prvu večer u kampu Faizabad bio je roštilj. Roštilj je jednom tjedno, uvijek četvrtkom, večer prije "dana baze", koji je petkom. Vrlo brzo shvatiti ću svu vrijednost ovog tjednog roštilja, nakon što posjetim restoran u bazi.

Okupilo nas se nekoliko za jednim stolom, uz Paulanere i bocu-dvije crnog vina.

Među ostalima, rumunjski policajac, američki vojni inžinjer, koji je ovdje već očito predugo, jer ga izgledom tek vojna odora čini različitim od najobraslijeg lokalca, finski policajac, koji je malo govorio i uživao u pšeničnom pivu umjesto u raspravi o lokalnim vođama. Također tu je i Mike, Amerikanac koji radi za USAID. Fizički donekle sličan Jimu Carreyu, ako ništa onda zbog onog karakterističnog načina na koji se smije. Uz to, vrlo brz smisao za humor.

Andreas mi se brzo dopao. U kasnim četrdesetima je, s okruglim naočalama i malo živčanom kosom. Ima prilično nesvakidašnji životni put: nakon studija proveo je godinu-dvije lutajući Južnom Amerikom, a zatim ostao neko vrijeme u SAD-u, radeći svakakve poslove. Između ostalog, bio je vozač kamiona u Teksasu. Neočekivano zanimanje za europskog intelektualca.

Po povratku u Njemačku zaposlio se u Saveznom ministarstvu vanjskih poslova, što mu je omogućilo da nastavi živjeti posvuda. U Afganistanu je zadnjih sedam ili osam mjeseci, a u kolovozu se seli na Costa Riku, gdje će provesti naredne četiri godine uživajući život kakav može imati samo diplomat na Karibima.

To su male prednosti diplomata velikih država. Hrvatska nema nijedno predstavništvo na Karibima.

Težak je to životni put. Obilaziti sve te karipske otočiće jer to traže potrebe službe, neizbježni kokteli, pa to neprestano ljeto i more.. Kako izdržati sav taj karijerni pritisak?

Popili smo dovoljno piva da se razgovor opusti i poleti na sve strane, iako navodno postoji ograničenje na dva alkoholna pića po osobi.

Oko 23 sata bar je prestao posluživati, a mi smo se polako razišli oko ponoći. Vani je crno kao u rogu. Srećom Mike ima ručnu svjetiljku.

Svjetlo koje baca je meko i crvene boje. Zbog snajperista. Navodno oštro svjetlo normalne svjetiljke, poput popularne meglajtice, odaje položaj osobe pa postane laka meta, kažu mi. Takva su u svakom slučaju pravila - oštro bijelo svjetlo nije dopušteno.

Ipak, Mike ne živi u istom dijelu baze kao i ja, pa nekih pedesetak ili više metara moram proći sam, odnosno bez ikakvog svjetla. Nisam siguran niti u smjer kojim trebam ići. Nema mjesečine, a oblaci prekrivaju čak i zvijezde. Hodam kao Stevie Wonder.

Protiv svih zakona fizike i medicine, došao sam živ i u jednom komadu do ulaza u objekt u kojem se nalazi moj kontejner. Impresionirao sam sam sebe. Da sam podvojena osoba, pozvao bih nakon ovakvog uspjeha sam sebe na romantičnu večeru i vjerojatno završio u krevetu. Možda i u braku. Ovako nemam s kime podijeliti svoj uspjeh.

Ili sam barem tako mislio, dok nisam uočio žar nečije cigarete kako se pomiče metar od mene.

Govorim u mrak. "Hello?"

Cigareta, odnosno njen vlasnik, mi odgovara vedrim tonom. To je Alex, mladi Rumunj koji ovdje radi na IT održavanju. Internet, satelit i sva tehnologija koja omogućuje povezanost baze s ostatkom svijeta je njegovo zaduženje. Zvuči kompleksnije nego što doista jest - posao mu je tek paziti da se ništa ne pokvari, odnosno da popravi ako do toga dođe. Radi se o ukupno možda sat vremena posla dnevno, ako i toliko.

Alex je ujedno moj prvi susjed. Njegova gajba je odmah nasuprot moje u istoj zgradi.

Razgovarali smo desetak minuta, a onda sam ga zamolio da mi pokaže u kojem je smjeru sanitarni kontejner (tuševi i toaleti), da bih zatim s novopronađenim samopouzdanjem polagano otapkao prema tamo, da vratim pivo prirodi i operem zube prije spavanja.

← prethodni post       sljedeći post →

zlocestoprase @ 08:28 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 11, 2011

Za Mazar-i-Šarif letim Herculesom. Kada sam bio dijete, to mi je bio jedan od najdražih aviona, C-130. Debela svinjica s četiri propelera. Moj tip letjelice.

Svi putnici moraju na sebi imati pancirke i kacige. Unutrašnjost je strogo vojnička: klupe od željeznih cijevi, između kojih je rastegnuto zeleno platno. Buka je prilična, posada dijeli putnicima čepiće za uha. Putnici su uglavnom vojnici ili vojno osoblje, ali ima i nekoliko civila.

Ispred mog sjedišta uokvirene su upute za putnike, one na kojima su obično nacrtani ljudi kako stavljaju na sebe pojas za spašavanje, masku za kisik i slično. Ono što se inače nalazi u pretincu za novine u svakom avionu.

Ovdje je ipak sadržaj nešto drugačiji. Nema crteža s napuhavanjem stvari, disanjem i zakopčavanjem sigurnosnog pojasa. Umjesto toga imaju upute što raditi ako na zrakoplov netko ispali navodeću raketu ili otvori vatru iz topova protuzračne obrane.

"Ukoliko na vaš zrakoplov bude upućena protuzračna raketa, C-130 opremljen je suvremenim obrambenim mamcima koji prilikom ispuštanja znaju proizvoditi glasnu buku. Piloti će tada započeti seriju manevara, koji mogu podrazumijevati nagle promjene visine i smjera. Molimo vas da budete mirni i da ostanete sjediti, te se pobrinite da je vaš pojas zategnut."

Ovo daje sasvim inferironu dimenziju civilnom letu i cijelom onom spasilačkom teatru kojeg pružaju stjuardese prije svakog leta.

Bliže pilotskoj kabini sjedila je jedna civilka od 50 godina, možda koju više. Očito visokopozicionirana, jer joj se časnik koji je sjedio do nje uvlačio toliko duboko u guzicu da je prisutnima, uključujući i mene, bilo neugodno gledati. Ona ga baš nije doživljavala nego je gledala ukočeno naprijed, pretpostavljam u malom strahu od leta. U avionu se sve treslo i drhtalo, željezo je proizvodilo buku, a civilni um je navikao na tupi šum komercijalnih letjelica. S druge strane, možda je samo pročitala ove upute za putnike, pa se isprepadala.

U Marmal, vojnu bazu kod Mazar-i-Sharifa, došao sam sad već po običaju sa sat vremena zakašnjenja. Nazvao sam našeg čovjeka zaduženog za logistiku i zamolio ga da, ako je moguće, pošalje nekoga da me pokupi.

Čekao sam na asfaltu i gledao dvojicu Bosanaca kako o nečemu razgovaraju. U normalnim uvjetima, kada bih daleko od Europe sreo nekoga "s ovih prostora" u pravilu bih osjetio potrebu makar pozdraviti, izmijeniti riječ-dvije. Znam da je glupo i da nema pravog razloga, ali čini se uvijek nekako prirodnim. Ali ovdje nije bilo toga. Vidio sam hrvatskog vojnika kako prolazi kroz vrata pored mene. Ništa. Možda je spoznaja da ovdje jednostavno ima toliko ljudi iz Hrvatske, pa i civila iz "ovih prostora" koji su u Afganistan došli zaraditi brzu lovu radeći kao kuhari, električari, inžinjeri i slično, da je jednostavno sva posebnost slučajnog susreta u dalekoj zemlji isparila. A možda sam se samo htio maknuti sa sunca i riješti se pancirke i tone prtljage koju sam imao sa sobom.

Dok sam prebacivao ove misli po glavi, prišao mi je neki američki časnik od 40-ak godina.

"Are you by any chance from the former Yugoslavia?", upitao me.

"Yes, I am. From Croatia actually. And are you by any chance from the former British colonies?"

Upitnik. Umjereno zatečen. Procesuira. "Errrr?"

"Never mind", prekidam i sebe i njega, znajući da nema smisla forsirati i reći mu, ovako bez pripreme, da je u međuvremenu i Sovjetski Savez nestao, da je Hladni rat gotov, da mu je predsjednik Afroamerikanac, da ne kažem crnac, da su ubili Kennedija i da je Elton John homoseksualac. "Can I help you?"

"Well, I'm supposed to pick up this journalist from Bosnia..", rekao je osvrćući se.

Novinar se na kraju sam javio kada ga je čuo. Pozdravljam kratko. Odoše obojica. Opet smo tu samo asfalt i ja. I oblak pijeska kojeg mi je vjetar bacio u oči, nakon što je Amer pokrenuo svoj džip.

Vruće je i sunce peče. Švicam pod pancirkom. 

Uskoro dolaze dva časnika po mene. Jedan stariji, koji se upravo sprema vratiti u Hrvatsku, i drugi relativno mlad, koji je tek došao.

Stariji mi je rekao da sljedeći avion za Faizabad leti tek u ponedjeljak (danas je četvrtak, 10. ožujka). To je banana. Mislim, na putu sam već osam dana. Želim se smjestiti u svoje odaje, raspakirati, znati da sam došao na odredište i početi graditi nekakvu svakodnevnu rutinu. Uostalom, gubim novac dok se ne pojavim tamo.

Ostavio sam stvari u svoju sobu i otišao s mlađim časnikom na ručak.

U tijeku je smjena kontigenata naših vojnika i u bazi ih je dvostruko više nego inače.

Netom poslije ručka nazvao me Andreas, Nijemac s kojim trebam raditi jednom kada dođem u Faizabad. Pitao me kako sam, gdje sam i da li znam kada bih mogao stići u Badakšan (naime, provinciju čiji je glavni grad Faizabad).

Ukratko sam mu prenio svoju situaciju i rekao kako najvjerojatnije moram ostati ovdje još četiri dana.

"Da li moraš ostati, imaš neke obveze u Mazaru ili jednostavno nemaš izbora?", pitao me.

"Što se mene tiče mogu krenuti odmah. Želim krenuti odmah. Spakiran sam. Ali rečeno mi je da nema slobodnog leta do ponedjeljka i da moram čekati.."

"U redu. Daj mi par minuta, da vidim što mogu napraviti. Nazvat ću te."

Otišao sam izvidjeti kamp, makar njegov dio. U lutanju sam sreo jednog časnika koji me je pripremao prije odlaska u Afganistan. Bio je to najkorisniji dan u cijela tri mjeseca provedena u spremanju za ovu misiju. Sjajan lik. Oštar kao britva, fokusirani profesionalni vojnik u svakoj svojoj molekuli, uz to s istančanim smislom za humor. Takvi se u principu proizvode rijetko. Čistokrvni Zagrepčanin k tome, Trešnjevka. Zovimo ga Lac.

Došao je ovdje samo na dva tjedna, da obavi neke strukturalne promjene i pripremi novi tim za zadatke koji ih čekaju. Upoznao me s dvoje ljudi koji će biti moj glavni kontakt ovdje.

Nismo stigli niti razmijeniti prve dojmove, kada sam primio poziv od Andreasa. Jedva sam ga čuo, dok je pokušavao urlanjem nadvladati buku džipa u kojem se vozio. Do mene su prolazili samo fragmenti.

"Uspio sam.. [buka, gubitak signala] ..u TAX.. [buka] ..odi u TAX, sve te.. [buka] ..čeka te sve.. [buka] ..moraš krenuti odmah.. [šum] ..uspio sam!"

Tu negdje se veza prekinula i nismo ju uspjeli obnoviti.

Pitao sam Laca da li tu postoji nekakav TAX ili slično mjesto, jer mislim da sam možda dobio neko mjesto u avionu.

"Nije TAX nego PAX", rekao je, "To je aerodrom. Upravo si bio tamo. Odi sa mnom, provjerit ćemo."

U PAX-u je bila atmosfera kao u seriji MASH. Lik koji radi na kartama dobacivao je šale na svom njemačkom engleskom i smijao se sam sebi. Plastične palme u čekaonici. Drveni šank. Prava porno estetika. Najbolja čekaonica bilo koje zračne luke koju sam vidio. Gotovo da poželim duže čekati.

Nijemac s kartama provjerio je popis i rekao da su me upravo stavili na njega i da moram što prije donijeti prtljagu da ju ukrcaju u avion. Predviđeno polijetanje je za 40 minuta.

S Lacom sam otišao do svoje kabine i uzeo stvari. Odvezli smo ih do skladišta u kojem ih je jedan vojnik izvježbanim pokretom, prethodno me upitavši: "Ima li što lomljivo?", bacio na jednu golemu hrpu i svezao.

Ostalo je dovoljno vremena za jedno kratko piće s Lacom i nekoliko brzih šala na moj račun.

Ulazim u bus, a zatim u avion. C-130 opet. Stavljam kvačicu na svojoj virtualnoj "učini to" listi. Volim dane u kojima to mogu napraviti, čak i kada se radi o beznačajnim stvarima. 

Jedini civil sam na letu. Dok se borim s kacigom, koja ima prekratak remen za moju glavu, vojnici mi pružaju pogled odobravanja kakav obično odrasli pruže djeci. Mislim da je to ekipa s kojom ću biti u bazi. Čine se simpa. 

Večeras bih trebao biti u svojoj gajbi. Dan iskorišten.

← prethodni post  : sljedeći post →

zlocestoprase @ 11:23 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 4, 2011

Voda u kampu je toliko neshvatljivo loša da spada u žanr znanstvene fantastike ili neuspjelih ljubića, a ne biologije. Lužnata, s nekim okusom amonijaka koji ostaje ma koliko ispirali usta od nje. I gusta je, neprirodno gusta. Neznajući ovo, išao sam oprati zube s njom. Radio sam to drugdje, bez obzira na (ne)kvalitetu vode, uključujući i onaj otrov u Rusiji ili Indiji. Ali ovo je bilo poput ispiranja usta tekućinom iz akumulatora. Ispljunuo sam ju instiktivno, ne koristeći nikakav racionalni predproces. Tijelo je samo reklo da "ovo" ide van. 

Jedan vojnik, koji je odradio nekoliko godina u mirovnim misijama u Sierra Leoneu, Čadu, Sudanu, Kašmiru i Nepalu, priznao mi je da je ovo gore od svega što je ikada probao. Bio je toliko naivan ili samouvjeren prvi puta kada ju je okusio, također perući zube, da je samo nastavio, misleći da je stvar elementarne prilagodbe. Naredna tri dana pokušavao je držati zahod na udaljenosti manjoj od 30 sekundi, jer toliko mu je pretpostavljam sfinkter mogao držati sadržaj probavnog sustava prije nego bi kapitulirao.

Hranu, barem u dijelu KAIA-e u kojem sam smješten, radi ekipa iz Sri Lanke. Svi vojnici se žale na nju, ali jedan Slavonac među njima ju nalazi toliko odbojnom da jede samo jednom dnevno, isključivo večeru. Neizbježni curry, riža i piletina, koja ima sva gastronomska svojstva kartona, ne predstavljaju prihvatljiv jelovnik za osobu odraslu na delicijama kontinentalne Hrvatske. Ne mogu reći da ga ne razumijem.

Restoran je namijenjen samo vojnom osoblju, a za ostale postoji par zalogajnica koje naplaćuju 20ak USD za obrok koji se kvalitetom i primamnošću ne razlikuje od menze. Iako sam civil, uz pogled nezaštićenog i bespomoćnog početnika, uspio sam izgraditi odnos s jednim Šrilančaninom na ulazu u vojni restoran, koji mi je dopustio da se hranim kod njih. Svaki dan je to ipak bila određena borba koja mi je narušavala zen, pa sam uskoro odustao i svraćao tek povremeno. 

U bazi postoji jedan mali bazaar, koji prodaje sve od malih kipića od lapisa (plavog poludragog kamena) do noževa, sablji i lažnih satova poznatih svjetskih brandova. Vidio sam i male drvene bareljefe Posljednje večere, čije različite verzije su nudili na više mjesta. Nisam to očekivao.

Život u bazi čini se sasvim prihvatljiv, iako s određenim odricanjima - poput spomenute hrane ili zabrane alkohola. Ovo je osobito teško padalo europskim vojnicima koji su se tamo nalazili.

Amerikanci općenito nemaju dopuštenu konzumaciju alkoholnih pića za svoje vojnike, pa ga tako nema u cijeloj bazi, što sam ipak osobno nalazio sasvim opravdanim pravilom. Nazovite me ludim pacifistom ili kako želite, ali nekako se osjećam ugodnije znajući da među naoružanom ekipom oko mene nema nikoga tko je popio "čašicu previše". Kasnije sam shvatio da je moje razmišljanje tipično onom civila, jer sam bio u bazama u kojima je alkohol dopušten i u kojima se nikada nisu događali ekscesi.

Znao sam i ranije da se za alkohol u Afganistanu nudi zlato, preneseno govoreći. Kada sam dolazio ovdje, sva je ekipa u avion sa sobom nosila po nekoliko boca whiskeya, vodke i gina, spremljenih u prtljagu, kao strateške namirnice. Razumljivo, kada čovjek sazna da limenka piva na crnom tržištu u Kabulu dođe između 6 i 10 USD. Ipak, čak i u tim uvjetima postoje primjeri lokalnih alkoholičara, domaće ekipe koja je uspjela razviti ovisnost o toj tekućini, svakoj ekonomskoj logici usprkos. Pretpostavljam stoga da pripadaju onima koji se i bave švercom alkohola, jer ne znam tko bi zdrave pameti, s kupovnom moći koja ovdje postoji, uspio održavati takvu naviku.

* * * * * * *

Sam Kabul je doživio infrastrukturni preobražaj od 2002. godine. To ne znači da je infrastruktura sjajna, nego da ima ceste, a dio grada ima vodovod i struju. Budući da se radi o višemilijunskom gradu, jasno je da je i ovo nevjerojatan pothvat.

Promet je kaotičan i agresivan, ali ne kao u Indiji ili jugoistočnoj Aziji.

Nema pravila. Voze se uglavnom automobili uvezeni iz Pakistana i golema količina starih Toyota, posebno pick-upova. Pokazivači smjera se smatraju dekorom na vozilu i nemaju nikakvu praktičnu vrijednost. Prestrojava se prema volji i hiru vozača. Prednost u vožnji postoji tek kao prometni teorem koji još uvijek nije iskušan u praksi.

Grad nominalno ima oko tri milijuna stanovnika, ali ljeti taj broj naraste na pet milijuna. Nisam shvatio razlog tog sezonskog povećanja, a moju sugovornici nisu dali ujednačena objašnjenja. Jedni su rekli da se tada u okolicu grada dosele mnogi nomadi i postave svoje šatore tamo, drugi da zbog povećanog obujma posla dođe mnogo radne snage iz okolnih mjesta, a treći da je zimu jeftinije preživjeti na selu, a ljeti dođu zaraditi novac u grad. Možda su svi ovi scenariji dijelom istiniti.

Što se tiče atmosfere u gradu, ona je nekako agresivna. Ne u onom političko-sigurnosnom smislu, jer bih za takvu ocjenu trebao ipak provesti ovdje duže vremena. Mislim na onu elementarnu aromu grada. Onu aromu po kojoj je Beč dosadan, Pariz sladunjav, a London uobražen. Kabul je agresivan.

Ljudi su, da paradoks bude veći, iznimno ljubazni i ugodni. Grad je pretrpio toliku količinu patnje i stradanja u zadnjih 35 godina, da je naivno očekivati da takva trauma nije ostavila traga na socijalnom tkivu stanovništva i pridonijela općenitom nepovjerenju među ljudima. NItko se baš ne smješka, lica su sumorna i nekako zatvorena. Ali obratite li se bilo kome, pokušati će vam izaći u susret koliko god je to moguće. Uostalom, gostoljubivost je nešto na što se ponose i na čemu inzistiraju.

No, situacija je manje ugodna nego nekada.

"Ne vole nas više", rekao mi je jedan stranac. "Prije tri-četiri godine mogao si hodati ulicom i biti više-manje siguran. Kupovati na bazaru. Danas je to uglavnom ludost i glupost kojoj pribjegavaju tek neki stranci koji ne shvaćaju što rade, nego vole ideju sebe kao otvorenih ljudi. A ustvari su samo glupi. Ipak, ima onih koji ovdje žive već dugo, koji su razvili svoju lokalnu socijalnu mrežu i domaći stanovnici ih poznaju i ne precipiraju kao poptune strance. Ali takvih je malo. Malo ljudi ostane ovdje godinama, pogotovo na jednom mjestu. Uglavnom dođu na godinu-dvije, zarade novac i vrate se od kuda su došli ili odu raditi u neku drugu kriznu situaciju."

Većinu populacije čine Tadžici, a zatim Hazari i Paštuni, tri etničke skupine koje su međusobno prošle kroz puno međusobnog krvoprolića. Već sama ta činjenica je dovoljna da uništi grad. Pogledajmo samo što se dogodilo Sarajevu i bit će nam jasno. Dodamo li na to naglašenu nestabilnost koja još uvijek vlada, iznimnu neimaštinu s kojom se i dalje bori veliki dio ljudi, općenito sumorne vizije budućnosti te osvrtanje na one koji su se "snašli" kada su došle međunarodne snage i naglo se obogatili,  lako je pretpostaviti društvenu razmrvljenost i antagonizam.

* * * * * * *

Drugog dana u Kabulu, po mene je došao jedan zagrebački civil, punokrvni stanovnik Trnskog, koji ovdje živi već šest godina. Odveo me na večeru u svojevrsnu hrvatsku koloniju koja se okuplja u kući jednog sjajnog lika, također Hrvata, a koji se doselio u Kabul 2002. godine. Kuća se nalazi u dijelu Kabula u kojem svoje mjesto nalazi veći broj stranaca, relativno imućnijih Afganistanaca i međunarodnih organizacija. Za večeru me dočekala teletina u umaku, kuhani krumpir, salata i desert. Crveno vino. Pravi komadić raja, u kojem k tome svi govore hrvatski.

Svraćao sam kod njih nakon ovoga gotovo svaku večer koju sam proveo u Kabulu, čekajući da obavim razgovor s jednim čovjekom, kojeg sam dogovorio još u Zagrebu. Problemi dostupnosti, toliko sveprisutni u Afganistanu, kao i činjenica da sam sletio u petak, neradni dan, nakon kojeg su slijedili subota i nedjelja, kao neradni dani za sve strance u gradu, službeni put te osobe i komunikacijski problemi, učinili su da smo se uspjeli sastati tek u srijedu, pet dana nakon što sam došao u grad.

U međuvremenu, upoznao sam tri čovjeka koji imaju apsolutno najluđe životne priče o kojima sam ikad čuo, a kamoli ih upoznao. S jednim od njih proveo sam sate slušajući ga i smijući se jednom događaju za drugim, dok su ostali za stolom samo potvrđivali i podsjećali ga na stvari koje je ispustio. Nijedna od tih priča nažalost ne može naći mjesto ovdje.

(Moram reći da je cijeli ovaj tekst prošao toliku količinu autocenzure, budući da se ipak treba držati određenih profesionalnih obzira, da nisam uopće znao kako da ga napišem. Na kraju sam odlučio prenijeti ovu "meku verziju", prenoseći ustvari samo fragmente, a izostavljajući sve uistinu zanimljive stvari. Ne moram dodati da me to razočarava, ali nemam drugog načina da pišem.. Nijedna od ludih stvari koje sam vidio ili doživio ne nalaze se ovdje, niti će se moći nalaziti u budućnosti.)

* * * * * * *

Ulazak u četvrt u kojoj se nalaze veleposlanstva, u dijelu grada koji se zove Wazir Akbar Khan, a koju od mog domaćina dijeli tek jedna široka gradska ulica, predstavlja sasvim novo iskustvo.

U općem dijelu onih četvrti u kojima žive stranci i imućni, a ne diplomati, sve kuće imaju nekoliko svojih čuvara, a čak i za bijela dana zaštitari uokolo nose kalašnjikove otprilike kao što prolaznici nose kišobrane u Engleskoj. Ipak, ulice nemaju rampe, nego tek betonske pregrade preko kojih se može prijeći automobilom ukoliko se vozi polagano. Sve kuće su zaštićene visokim zidovima i željeznim vratima.

Četvrt veleposlanstava, s druge strane, je pravo orlovo gnijezdo. Ranije su diplomatska predstavništva bila razbacana po gradu, a onda je postalo jasno da je nemoguće održavati normalno funkcioniranje grada na taj način, zbog logične pojačane potrebe za sigurnošću na tim mjestima. Prije dvije godine tako se počela stvarati svojevrsna Zelena zona u Kabulu, odgovor na sličnu takvu stvar u Bagdadu. Iskreno, mislim da je lakše nepozvan upasti u vojnu bazu nego ovdje. Bunkeri, čelične prepreke i rampe, mitraljeska gnijezda i deset ili više čuvara na svakoj kontrolnoj točki. Ulice poslagane u labirint, s visokim zidovima i malo izgleda za one koji žele nešto dokazati.

Još jučer javio sam vrijeme dolaska, broj registracijske oznake, tip i boju vozila, broj suputnika, svoje puno ime i prezime i godinu rođenja, jer tako zahtjeva sigurnosni protokol.

Na prvoj rampi Abdul (vozač) i ja pokazujemo svoje isprave. Čuvaru prenosim ime osobe s kojom imam zakazan sastanak, a on provjerava da li se to nalazi zapisano u rasporedu.

Nakon što su pregledali automobil tražeći eksploziv, na stražnje sjedište ušao je jedan naoružani Afganistanac, s kojim smo prolazili kroz naredne kontrolne točke. Između svakih je brisani prostor ograđen zidovima, s bunkerom iz kojeg viri cijev teške strojnice i upozorava na nedostatak smisla za humor i šalu.

Šest ili sedam kontrolnih točaka i tri pregleda radi eksploziva kasnije, stigli smo do moje predviđene destinacije. Tu su propustili naš automobil kroz golema čelična vrata i zatvorili ih iza nas, ostavljajući nas u svojevrsnoj čeličnoj i betonskoj kutijici, radi posljednje kontrole. Još jedan uvid u osobne dokumente i detaljan pregled vozila radi eksploziva. Pas njuška. Tek nakon toga propušteni smo u dvorište zgrade, gdje me je Abdul ostao čekati, a ja sam ušao u zgradu.

Lik s kojim sam se trebao naći odmah se ispričao za teškoće pri dolasku do ovdje, znajući kroz što sam morao proći.

Nemam problema s time. Iskreno, rado ću gubiti vrijeme ako mi to spasi guzicu.

Sastanak je počeo relativno kasno, u 17h, a kada je završio već je bila večer. Abdul me čekao i vratio u hrvatsku oazu.

Sutra idem za Mazar-i-Šarif, a domaćin je našu malu hrvatsku koloniju za ovu prigodu počastio punjenim paprikama i pršutom. Napunio sam zalihe za narednih šest mjeseci. Ili sam si barem to govorio. Uz to, pojeo sam bez pitanja najbolju baklavu u galaksiji. Ne znam kako su ju napravili, ali bilo je to ono jelo radi kojeg ćete se potući s najboljim prijateljem, ako to znači da će zadnji komad bit vaš.

← prethodni post : sljedeći post →

zlocestoprase @ 11:58 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, ožujak 26, 2011

Žena koja je putovala s mužem i troje djece, a koja je do tada pokrivala glavu tek laganom svilenom maramom, čekajući u redu za pregled putovnica zamotala se u jednom kratkom pokretu, neshvatljivom spretnošću i galancijom, u crnu iransku burku, od glave do pete, dopuštajući tek očima da provire. Podižući burku s poda, da ju ne isprlja prašinom, otkrila je pogled na cipele s umjerenom petom i naznaku traperica koje je imala na sebi.

Jednom ušavši u prostor za preuzimanje prtljage, sve putnike dočekali su "poduzetnici" s kolicima. Kolica su se služenjem uspjela više-manje raspasti, iako to nije bilo od nikakve važnosti. Na pozadini svakih je pisalo: "Gift from the People of Japan". Činjenica da se radi o daru i ujedno o alatu koji je na raspolaganju putnicima u svakoj zračnoj luci, poduzetnike nije spriječila da ih posjeduju i prodaju svoje usluge prijevoza. Nema drugih kolica osim njihovih.
 

Zaljepio mi se jedan od tih poduzetnika s osobito uništenim kolicima, koja osim četiri relativno funkcionirajuća kotača i spomenute japanske naljepnice nisu imala nikakvu odliku koja bi ih držala podalje od predmeta na krupnom otpadu. Ne znam zašto mi se javila glupa, tipično europski uobražena odluka da odbijem platiti i podupirati takvu praksu, zastupajući doduše opravdan stav da je to ustvari obična krađa koja je prihvaćena kao oblik zarade. Rekao sam mu da nemam novaca i da mu neću moći platiti, a on gotovo da nije mogao procesuirati takvu informaciju.
 

"No money?", upitao me šireći oči u šoku i nevjerici, "No pay?" Osvrtao se u svom debelom kožnjaku s lažnim krznom na ovratniku, tražeći da mu ostali poduzetnici nekako pogledom potvrde da je dobro čuo.
 

Nisam nastavio s objašnjenjem. Iako, bilo mi je jasno da ću ja morati biti taj koji će odustati i popustiti, jer teglim sa sobom 60 kilograma potrebnih i nepotrebnih gluposti.
 

Čekao sam torbe s Velšaninom. Kada je konačno s pokretne trake izvukao okrugli ljubičasti kofer s fluorescentnim zelenim polka točkama po sebi, pitao sam ga da li je normalan. Bio je to daleko najružniji i najbesmislenije oblikovan kofer kojem sam svjedočio u životu.
 

"O, da. Tražio sam takav kofer godinama", smješkao se i gledao ga pogledom kojim ponosan roditelj gleda dijete u igri, "Nijedan kofer nije tako ružan i besmislen. Zato se moj ljubičasti polka oblutak uoči miljama daleko na pokretnoj traci. Nema onih pitanja koja si čovjek uvijek postavlja: 'Da li je ono tamo možda moj kofer? Da li konačno stiže?' Ovaj kofer te doziva imenom. Plus, nijedan lopov koji drži do sebe neće odabrati ovo", rekao je s malom dozom šaljivog gađenja i ujedno poštovanja pokazujući na svoju dizajnersku polka-abominaciju.
 

Ima smisla, čak i ako se uračuna sav gubitak poštovovanja koji neminovno slijedi osobu koja taj spremnik vuče za sobom.
 

Provukao sam svoje stvari kroz roentgen na izlazu i ispao iz zgrade. Pretpostavljam da izgledam groteskno, natrpan tim stvarima. Dovoljno groteskno da nisam mogao pobijediti drugu liniju "poduzetničkog fronta" koja me dočekala vani.
 

Tip me nije ništa niti pitao, samo se ekonomski nasmješio, uzeo moje torbe i stavio ih na svoja japanska kolica. Drugi lokalac mu je kibicirao. Nije radio ništa nego je hodao pored njega "za slučaj da bude morao nešto napraviti". Naravno, kada smo došli do dva vojna policajca koja su me čekala u svom džipu, uz tihi izraz osobnog poraza izvadio sam dva eura i dao ih liku s kolicima. Moj prvi moralni kompromis s Afganistanom. Njegov pomoćnik koji je šetao uz kolica isto je ispružio ruku i pogledao me zahtjevajući "pravednu naknadu za svoj rad". Postoji razlika između kompromisa i kapitulacije, pomislio sam, i rekao mu ne.
 

Obojica su napravila ono lice čovjeka koji ugrize grejp, kroz koru. Kobminacija hidrofobnog povlačenja usnica i razočaranja.
 

Da odmah bude jasno, ta ekipa koja ordinira na aerodromu nije siromašna. Dnevno opsluže pedesetak letova i za to dobiju veću plaću nego ju ja zaradim bilo u Zagrebu bilo ovdje. Navikli su iscicat po pet eura po putniku svaki, rekao mi je jedan vojnik kasnije. Ne ometa ih u tome činjenica što afganistanski vojnik za 5 eura provede dan na bojištu, s glavom u torbi.
 

Odgurali su uvrijeđeno svoja kolica prema ulazu u zgradu zračne luke, stotinjak metara dalje. Novi avion je upravo slijetao. Trebaju biti spremni.
 

Vojnik je izvadio pancirku sa stražnjeg sjedišta i stavio ju na mene. Prvi put imam tako nešto na sebi. Lakša je nego što sam očekivao.
 

Ta dvojica koja su me dočekala i vozila u džipu do KAIA-e sljedeći tjedan idu kući, kao i ostali vojnici iz hrvatskog kontingenta. Sretni su kao srednjoškolci.
 

Ulazeći u KAIA-u (KAIA North je vojna baza, dolazi od Kabul International Airport), postalo mi je jasno zašto rijetko čujem vijesti o napadima na neku vojnu bazu u Afganistanu. U općoj predimenzioniranosti i lišenosti estetike, dočekalo me nekoliko golemih čeličnih rampi, postavljenih na vijugavoj cesti okovanoj betonskim blokovima od nekoliko tona. Cesta je namjerno u lošem stanju, pa automobil ne može ići brzo bez obzira na kvalitetu vozača, jer stalno skače i posrće. Nekoliko kontrola dokumenata, pregleda vozila za eksploziv, bunkera, prava čipka zidova... Pitao sam vojnike da li je itko ikad probao napasti ovo. Rekli su da pobunjenici to ne rade jer znaju da nema smisla. "Jednom su pokušali nešto na ovoj prvoj rampi, s jednim vozilom, ali to je to. Samo da se piše o nekom napadu. Preferiraju zasjede, ne vole otvorene sukobe."
 

Sama stvar izgleda neosvojivo, bez obzira na količinu ljudstva. Ipak, pokazat će se da je to moje shvaćanje golemosti i neizmjernosti tek rezultat osobnog neiskustva i zelenosti po pitanju Afganistana. Postoje baze, kažu mi, kroz koje se može voziti duže od sat vremena i ne stići do ruba.
 

Nikada nisam razmišljao o arhitekturi vojnih baza, shvatio sam to tek sada, ulazeći u ovu. Nevjerojatno ustvari koliko inteligentno je postavljena, a istovremeno jednostavno. Nekoliko prstenova ograda od čelika i armiranog betona, s cementnim kockama, šipkama, pregradama i ostalim obrambenim svaštarijama. I svaki krug je postavljen tako da je nemoguće kretati se kroz njega bilo kojim putem osim predviđenog, a taj ima toliko koncentrirane vatrene moći da se nepostupanje prema predviđenoj proceduri jednostavno čini glupo suicidalno.
 

Jednom kada sam ostavio stvari u svoju sobu, s nekoliko naših vojnika otišao sam na uvodnu šetnju, kavicu, malo opuštanja. Čisto da vidim gdje je što i da ih ne moram povlačit za ruku kasnije.
 

Naša ekipa danas radi noćnu, a ja sam umoran i htio sam se naspavati. Indijska avantura i zaljepljenost kralježnice za sjedala u avionu, u kojima sam proveo dvadesetak sati, na meni su ostavili traga. Pričao sam neko vrijeme s jednim bojnikom koji ovdje radi zanimljive stvari i nakon večere otišao u krevet.
zlocestoprase @ 06:02 |Komentiraj | Komentari: 0
Tko je Srebrna Svinjica?
  • Srebrna Svinjica je kodno ime Zločestog Praseta.

    Zločesto Prase i Srebrna Svinjica su jedna te ista osoba.

    Na sam spomen imena Srebrne Svinjice, zlikovci drhte. Svi teroristi se skrivaju pred Srebrnom Svinjicom.

    Srebrna Svinjica je glatka, brza i opasna. Nitko nije tako brz i opasan kao Srebrna Svinjica. Srebrna Svinjica je brža od agenata u Matrixu, pa čak i od ostao-mi-je-prst-u-guzici Keanua Reevesa. Srebrna Svinjica je superbrza.

    Srebrna Svinjica je majstor borilačkih vještina.

    Srebrna Svinjica može izbjegavati metke.

    Srebrna Svinjica zna odgovore prije nego se postave pitanja.

    Srebrna Svinjica može vidjeti budućnost.
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Prasetova garda

  • Prasetu je Garda beskrajno odana.

    Nemoguće je pobijediti nekoga iz Prasetove garde.

    Svi se osjećaju kao uplakane tetkice u rozim spavaćicama i premalenim gaćicama kada se suoče s bijesom Prasetove garde.

    Pripadnici Garde ne umiru - oni samo mijenjaju identitet.

  • Kapetan Kirk
  • opis slike
    Toshiro Mifune aka. Gospodin Samuraj
  • opis slike
    Wayne
  • opis slike
    Mišo Kovač Ubojica
  • opis slike
    Kinski aka. Munjara
  • opis slike
    Debeli Elvis
  • opis slike
    Doktor Živago
  • opis slike
    Lee Van Cleef aka. Pukovnik
  • opis slike
    Volonte
  • opis slike
    Cagney
  • opis slike
    Seagal "Ponytail Assasin"
Prasetova centrala
  • zlocestoprase@gmail.com
Prasetove putešestvije
  • Prase putuje svijetom i ostavlja tragove svoje nepregledne prasosti, pronoseći radost lokalnom stanovništvu.
  • Ispod slijede putopisi te radosti.
Index.hr
Nema zapisa.